Akademik, doktor nauka Ferid Muhić
o romanu „Vrijeme bez kazaljki“ je kazao:
U duhu najboljih ostvarenja
svjetske književnosti, ovaj roman prenosi univerzalnu poruku kroz konkretne
likove, ljude iz života, predstavnike Bošnjaka, koji svojim primjerom i životom
svjedoče veličinu i neuništivost moralnih vrijednosti ovog naroda.
Ovaj
sjajni roman prenosi nam veličanstvenu poruku da je vrijeme za Bošnjake uvijek
imalo kazaljke savjesti i dobrote i da će ih uvijek imati!
Književnik,
publicista, recenzent, Mustafa Smajlović, o romanu „Vrijeme bez kazaljki“ je
napisao:
Nezaobilazno
je promišljanje kako častan, čestit i razuman insan, koji pročita Ramzijin
roman od početka do kraja i kada sklopi korice, zasigurno nikada neće niti može
oprostiti i zaboraviti zlodjela počinjena nedužnom narodu. Drugim riječima,
autorica je možda kao niko tako uvjerljivo prikazala planetarnu tragediju koja
se događala u srcu Evrope.
Njena
knjiga, koju nije napisala mržnja već čista savjest, zasigurno će prionuti za
srce i dušu svima onima koji osjećaju nepravdu prema nedužnom narodu, uz
nepobitnu spoznaju kako se krvava srebrenička istina ne može i ne smije
zaboraviti i kao takva sama je po sebi trajan spomenik od riječi. Ili, možda je
bolje kazati ovako: ovaj psihološko-dijaloški roman je
sam po sebi stećak poboden stotinu godina u bosansko tlo sa slovnom i slikovnom
porukom i poukom kako niti jedno zlo nije donijelo dobra nikome.
Mr. sc. Fata Huseinbašić, prof. bosanskog
jezika o romanu „Nanin eglen“ je kazala:
Način života je
uveliko promijenjen danas, u odnosu na period odrastanja naših majki i nena. Da
ne bi ašikovanje pod pendžerom, branje i perušanje kukuruza, odlazak na bunar,
mirdžije, piranija i pohodi ostali u tami i zaboravu, pobrinula se uvažena
autorica Ramzija Kanurić-Oraščanin romanom „Nanin eglen“. Sam naziv romana
unosi toplinu u srca čitalaca, posebno onih koji njeguju bosanskohercegovačku
kulturu i tradiciju, bošnjačke adete i običaje te krajiški način govora i života.
Književnica Šefka
Begović-Ličina o romanu „Nanin eglen“ je kazala:
U samom naslovu „nanin
eglen“ čitalac će naslutiti užitak naninog pripovjedanja, njene
mudrosti i interesantnu sudbinu žene.
Autorica je u ovom
romanu, kroz nanin eglen, poput potke utkala već skoro izblijedjeli dijalekat jednog dijela Bosne i Bosanske Krajine. Ona
od zaborava majstorski otima riječi, gladi ih, niže, svoje književne junake ko šerbetom
starim izrekama poji, kiti ih vremenom, miriše ih poljskim cvijećem. Čak i u teškim nedaćama, njeni likovi su plemeniti, časni i dostojanstveno umiru.
Svu tu ljepotu, Ramzija
je nježno sabrala u bošči vremena, da traje, da podsjeća na prošlost i budućim naraštajima posluži za budućnost.
